NADNASLOV:
Goran Brčkalović, zašto
zaobići iskustvo
NASLOV: 80 godina skijanja na Jahorini
PODNASLOV: - Svi misle da sve znaju, da planina postoji od onoga trenutka kada su oni došli. Sumnjam da uopšte znaju da je ova godina jubilarna za skijanje na Jahorini. Upravo 1923. godine napravljen je prvi hotel na Jahorini. To je današnji hotel Šator, preko puta kojeg je bila Vukeljina voda. Iste te godine donesene su i prve skije na Jahorinu. Ove godine bi se to stalno trebalo potencirati. Iako se na Jahorini skijalo još 1905. godine, za doba Austro-ugarske, 1923.godina važi kao godina za koju se vežu počeci modernog skijanja na ovoj planini – kaže Goran Brčkalović, jedan od onih od kojih se očekuje da zimski turizam u BiH dovedu na pozicije na kojima je bio nekada i slaljen i hvaljen...
Razgovarao: Kerim NOVALIĆ
(tekst preuzet iz SKI magazina br. 4)
Jahorina je jedna od rijetkih, ne znam sigurno, ali možda i jedina naša opjevana planina. Vjerujem da znate ono “Haj kolika je Jahorina planina…”. Da je ja ne bih dodatno opjevavao, pročitajte šta o njoj kaže Goran Brčkalović, čovjek koji je poznaje “u dušu”.
Za one koji vas ne znaju, vi ste…
- Diplomirani sam ekonomista za hotelijerstvo, prve generacije hotelijerskog fakulteta iz Opatije i prvi diplomirani ekonomista hotelijerstva u BiH. Bio sam dugogodišnji direktor hotelâ na Jahorini, do perioda 1992. godine, nakon čega odlazim u Francusku. Danas radim u vanjsko-trgovinskoj komori BiH. Nekih 30-ak godina konstantno sam vezan za turizam.
Kojim hotelima na Jahorini ste upravljali?
- To su u to doba bili hotel Bistrica, hotel Jahorina i Vila Vučko, s kapacitetom od oko 340 soba i sa 120 stalnih radnika. Sve je funkcionisalo pod okriljem firme ZOI ’84., u okviru koje smo imali 9 hotela. Pored onih na Jahorini imali smo hotele na Bjelašnici, Igmanu, Vis 2 u Dubrovniku, hotel Stojčevac. Od ostalih objekata na Jahorini, hotel Košuta je bio objekat Energoinvesta, hotel Šator je bio studentski dom, Mladost je pripadao Sarajevskom smučarskom klubu, bivši Dom JNA, danas Rajska dolina i Partizan su bili vojni objekti. Nakon ratnih dešavanja došli smo do toga da danas imamo pet-šest devastiranih objekata. Međutim, skoro da svakog mjeseca niču novi, tako da ćemo, još malo, pa doći na nivo predratne situacije, u pogledu smještajnih kapaciteta.
Kakvim smještajnim kapacitetima je Jahorina tada raspolagala?
- Prije rata smo imali oko 1800 ležajeva, što u hotelima, što u vikendicama, a sada već imamo približno tom broju. Adaptacijom preostalih objekata imaćemo otprilike 3200 ležaja na Jahorini, što je optimalan kapacitet, srazmjerno vertikalnom transportu. Kada je riječ o vertikalnom transportu, prije rata je funkcionisalo šest žičara i šest ski-liftova, koji su za sat vremena mogli izvući do 10.000 skijaša, dok su danas u pogonu četiri žičare i tri ski-lifta koje mogu izvući 5.500 do 6.000 skijaša.
Kada ste došli na Jahorinu?
- Na planinu sam došao kao klinac, 1969. godine. Bio sam učenik ugostiteljske škole, KV konobar. Na Jahorini sam po hotelima prošao put od malog konobara, preko šefa rejona i šefa servisa, čistio sam snijeg pred hotelom, sve do položaja direktora, kada sam se vratio sa studija, i kasnije, položaja generalnog direktora. Ali, i prije mene je bio neko, ali ne bilo ko - jedan Ruždija Ferović, Zdravko Mijatović, Miro Bilić. Oni su ustvari, uz dobro školovanje u Opatiji, od mene načinili dobrog ugostitelja.
Bilo je to vrijeme kojeg se rado sjećate. Možete li nam reći nešto više o tome?
- Ja sam nasljednik jedne dobre ekipe hotelijera i sticajem okolnosti pokupio sam sav šlag. U svom radnom vijeku obišao sam nekih 70 evropskih zimskih centara. Školovao sam se i edukovao upravo za zimski turizam. Hotele na Jahorini sam preuzeo nakon olimpijade kada je bio totalni fijasko. Drastično se smanjio broj inostranih posjetilaca, ali smo ih opet privolili da se vrate. Dobrim poslovnim potezima, u saradnji sa najvećim njemačkim tur-operatorom TUI-em, koji je tokom zime, dnevno dovodio 200-300 gostiju, zatim sa FRAM-om iz Francuske, sa Yugotoursom iz Londona, uspjeli smo vratiti goste. Za tri-četiri godine hoteli na Jahorini dosegli su zenit svog poslovanja. To je bio period kasnih 80-ih, kada su naši hoteli prvi put poslovali pozitivno. Prema raznim anketama osvajali smo prva mjesta, kao najbolji skijaški centar na prostorima tadašnje Jugoslavije. Tada se uopšte nismo razlikovali od evropskih zimskih centara srednje klase. Klijentelu su činili 50 odsto strani, 50 odsto domaći gosti. Nakon ratnih dešavanja sve je palo u vodu i sada ponovo počinje period uspona i progresa. Privatizacija koja je u toku najispravniji je put koji vodi razvoju zimskog turizma.
Šta je recept za uspjeh?
- Svemu što smo postigli prije rata, uključujući i samu olimpijadu, doprinio je sport i samo sport. Dobivanjem jedne jake međunarodne skijaške utrke na primjer, doći ćemo u situaciju da će se za jednu Jahorinu, za jednu Bjelašnicu, za jedan Igman čuti u svijetu, a kamoli tek da dobijemo utrku Svjetskog kupa. To bi bila kulminacija ekspanzije. U periodu od 1967. do 1986. godine, mi smo organizovali tradicionalni Jahorina Kup, bodovan za evropski omladinski kriterij, a danas jedva uspijevamo organizovati lokalna takmičenja. Samo razvojem sporta, uz, naravno, razvoj vertikalnog transporta na planinama, možemo očekivati i razvoj ski-centara.
Skijanje je sport sa dugom tradicijom u BiH. Naša djeca i danas skijaju!
- Koncept predolimpijskog perioda bio je da se na svako mjesto, gdje je to moguće, postavi ski-lift, kako bi se djeca i početnici učili skijati, pa da tek onda izađu na planinu. Tačno je da se kod nas i danas skija, bilo bi porazno da je drugačije. Ali, danas na planini, konkretno na Jahorini, imamo slučaj kao na nekom autoputu, kojim se kreću i automobili, i kamioni, i motori, i “auto-škola”. Razlog je upravo taj što više nemamo dovoljno malih centara. Mi smo stvorili nekih 7-8 centara u državi, ali je edukacija djece i dalje na samoj planini. Prije rata smo imali centre kod Bosanskog Petrovca, kod Bihaća, u Kalinoviku, na Sokocu, na Malom i Velikom polju na Igmanu...
Uz Jahorinu, kako su na ex-Yu prostorima kotirali ostali bh. skijaški centri?
- Na prostoru bivše Jugoslavije, Jahorina je vrijedila kao jedan od najljepših zimskih centara. Jeste najjužnije, ali je uvijek imala najviše snijega i najviše sunčanih dana. Često puta se dešavalo da se različita takmičenja, zbog neadekvatnih klimatskih uslova u centrima gdje su se trebala održati, premještaju na Jahorinu, a jedne godine čak i “Zlatna lisica” sa Pohorja. Bjelašnica, u odnosu na Jahorinu surovija, ali sigurno prekrasna planina, imala je idealne uslove za alpsko skijanje, za muškarce. Jahorina je u tom pogledu prihvatljivija za rekreativce. Jedini centar koji je imao šansu, a i dan danas tvrdim da je ima, u jednom dugoročnom razvoju, je Igman. Igman, sa svojim Malim i Velikim poljem vrlo je sličan Zlatiboru. Namjerno kažem Zlatibor, koji je kao i Igman na nekih 1000 metara nadmorske visine, a ove će godine imati 1.400.000 noćenja. Za poređenje, Jahorina će ove godine imati 140.000 noćenja. Ne postoje zimski centri samo radi zime, radi tih 100 dana u godini, već i zbog ljeta. Na 1600 ili 1700 metara nadmorske visine, gdje su locirani hoteli na Jahorini ne osjećaju se svi ugodno. Igman je sa svojom nadmorskom visinom planina koja pruža idealne uslove sportistima i zimi i ljeti. Nadam se da će u predstojećem periodu Igman bar donekle vratiti nivo koji je imao s početka 90-ih godina, kada ga je posjećivalo i 50 sportskih ekipa dnevno, tokom čitavog ljeta. Reći ću i to da je Igman u našoj firmi, ZOI ’84., bio pandam Jahorini sa aspekta finansija.
Šta je sa našim ski-centrima danas?
- Pojavio se privatni kapital, pojavili su se novi ljudi, mada još moraju učiti. Sve ide usporeno, ali ide. Ipak, mislim da o nekim uspjesima možemo pričati tek za 5-10 godina. Svi pričaju kako ova država ima perspektivu u razvoju poljoprivrede, turizma, itd., ali sve su to deklarativne priče bez konkretnih učinaka. Bez obzira na ratna dešavanja, jer rat je završen prije 7-8 godina, na Igmanu i Bjelašnici se ništa nije napravilo, na Jahorini nešto i jeste. Privatizacijom se mogu stvoriti uslovi za razvoj centara, a samim tim i turizma. Imamo primjer Blidinja u Hercegovini, koje je izuzetan mali centar koji može primiti 2000-3000 ljudi dnevno. Tu su još i Vlašić, zatim Kupres, gdje je gospodin Bagarić napravio izuzetno lijep centar. Ipak, sve su to mali centri u poređenju s Jahorinom i kompleksom Bjelašnice i Igmana.
Zašto sve ide sporo?
- Na žalost, i turizam je pod utjecajem politike. Poznato je do određene političke stranke preferiraju određene regione, gdje postavljaju svoje kadrove, koji su neškolovani za taj posao, bez obzira na njihove kvalifikacije viših ili visokih škola. Potrebno je mnogo vremena dok ti isti kadrovi uđu u srž posla. Onoga starog kadra je nešto i ostalo, mada se većina rasula nekuda po svijetu. Teško je prihvatljiv, jer iako posjeduje znanje i iskustvo, nije se nigdje prikazivao i pojavljivao gdje se u današnjem vremenu smatra da treba. Idealan je primjer Voje Tomića, koji je na Bjelašnici, prije rata, napravio 17 teniskih terena, 2 fudbalska igrališta, napravio bajku od ski-centra Bjelašnica, i ne samo to, nego je napravio i jednog olimpijca Pašovića, pa Bećirbegovića. On je čovjek koji je još u naponu snage i svojim iskustvom još može osposobiti nekoliko mladih momaka, međutim on nekome ne odgovara, uostalom kao što ni ja ne odgovaram.
Završetkom procesa privatizacije ski-centri će i dalje ostati društveno zemljište!
- Tačno. Ako se do kraja izvrši proces privatizacije svih hotela, postavlja se pitanje šta je sa ski-centrima? Oni se ne mogu privatizovati, javno su dobro. Na njih se ne mogu davati koncesije, oni u svakom trenutku moraju imati neku svoju upravu, koja odlučuje o daljnjoj gradnji, saobraćaju, ekologiji, šumarstvu, sportu. Ne treba izmišljati toplu vodu, imamo primjere u Austriji, Italiji, Švicarskoj, Francuskoj, Sloveniji, koje su skijaške velesile. Treba samo kopirati njihov način i u budućnosti neće biti nikakvih problema.
Da li je uloženo dovoljno novca, tačnije privatnog kapitala?
- Na Jahorini se, na primjer, ulaže dosta. Ali u šta? Ljudi očito ne shvataju da je osnovna bit razvoja centra sport. Jahorina danas ima dovoljno smještajnih kapaciteta, šta joj nedostaje? Nedostaje joj infrastruktura. Vertikalni transport je totalno zastario, neke žičare su od 1984., a neke čak od 1957. godine. Bjelašnica nema smještajnih kapaciteta, osim hotela Maršala. Ima vertikalni transport, ali je kao ski-centar opet na gubitku. O tome država treba povesti računa, a koliko vidim u posljednje vrijeme, počelo se ozbiljno razgovarati o razvoju zimskog turizma. Nadam se da dolaze bolja vremena.
Trenutno vršite dužnost u Vanjsko-trgovinskoj komori BiH. Možete li s te pozicije učiniti nešto više za razvoj našeg turizma?
- Riječ je o sektoru za turizam i ugostiteljstvo u sklopu vanjsko-trgovinske komore, na nivou BiH. Ja ću, de facto, biti jedan uslužni servis ugostiteljsko-turističkoj djelatnosti u BiH, kako bi svojim znanjem i iskustvom doprinio prevazilaženju postojećih ali i problema koji nas očekuju. BiH ima dva entiteta i dva različita zakona o turizmu, dva različita načina kategorizacije i masu drugih problema. Sve to treba objediniti. Ljudi danas sobe u hotelima rezervišu putem interneta, a soba u Federaciji i soba u RS, obje kategorizovane sa 3 zvjezdice imaju različite standarde.
Povuče li vas nekad nostalgija, poželite li ponovo raditi ono što ste radili prije više od 10 godina?
- Nije toliko u pitanju nostalgija koliko neki bijes koji me uhvati. Svi misle da sve znaju, da planina postoji od onoga trenutka kada su oni došli. Sumnjam da uopšte znaju da je ova godina jubilarna za skijanje na Jahorini. Upravo 1923. godine napravljen je prvi hotel na Jahorini. To je današnji hotel Šator, preko puta kojeg je bila Vukeljina voda. Iste te godine donesene su i prve skije na Jahorinu. Ove godine bi se to stalno trebalo potencirati. Iako se na Jahorini skijalo još 1905. godine, za doba Austro-ugarske, 1923.godina važi kao godina za koju se vežu počeci modernog skijanja na ovoj planini.
ANTERFILEI:
Taksi za Jahorinu
- Pokojni televizijski režiser Mladen Vuksanović je napisao jednu knjigu, “Taksi za Jahorinu” i mi smo došli na ideju snimimo i film. U pripremi za taj poduhvat, skupljajući informacije, došli smo do mnogo interesantnih podataka. Prugom koja je vodila preko Pala do sela Mesići tih, prvih godina 20 vijeka, na Jahorinu je dolazila bogata klijentela Zagrepčana, Slovenaca, Austrijanaca. Ljudi iz selâ s druge strane Jahorine dolazili su u podnožje Pala i nosili stvari tih gostiju, pošto nije bilo puta. Jedan među njima, mislim da se zvao Ismet Čelik, krupan, jak, visok 2 metra i 20, na leđima je nosio goste, a u rukama njihove stvari. O njemu su se godinama pričale legende po Jahorini. To su događaji koji se ne smiju zaboravljati, njih se stalno treba prisjećati i prepričavati ih. Treba poštovati tradiciju. Zbog toga kažem da me nekada uhvati bijes. Pa ne postoje Jahorina ili Bjelašnica posljednjih 10-20 godina.
Ako nisi bio – nema te
Možemo li Gorana Brčkalovića očekivati na mjestu vodećeg čovjeka jednog ski-centra kakvi su Jahorina ili Bjelašnica, možda Igman?
- Ne znam, čini se da nisam igrač ovog vremena. Ipak, volio bih dočekati da Jahorina vrati onaj sjaj koji je imala. Jer, prije rata je važilo – ako nisi bio ljeti u Dubrovniku i zimi na Jahorini, nisi iskoristio odmor. To su bila vremena u koja bih se želio vratiti. Opet kažem, takva vremena će ponovo doći, ali ja neću živjeti kao kornjača, ne mogu da čekam 10 goina kada znam da se sve može postići za dvije ili tri godine.