VAŠI UTISCI SA ZIMOVANJA

Tekst Ermina Čengića, list "BiH DANI" br.243 od 08.02.2002. Arhiva: Dani 243

Od kasnih sedamdesetih, pa sve do onog 8. februara 1984, kada je tadašnji gradonačelnik Uglješa Uzelac zamahnuo olimpijskom zastavom na Koševu, Sarajevo se preobrazilo u sinonim za pobunu protiv svega što je simboliziralo realnost samoupravnog socijalizma. Sarajevo je postalo hit u svijetu jer je funkcioniralo na principima slobodnog tržišta, kao uređena i odlično vođena firma, sa inteligentnim menadžmentom i superkvalificiranim radnicima

Kako se rodila olimpijada 1984? Ljubiteljima urbanih legendi zasigurno bi najsimpatičnija bila verzija po kojoj je ideja o organizovanju Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu nastala - u kafani. Kao, sastalo se društvo oko Branka Mikulića ili Ante Sučića ili bilo kog uglednika iz sedamdesetih godina prošlog vijeka i stalo lobirati za olimpijadu: te imamo mi snijega koliko hoćeš, te imamo ćevape, te miris Orijenta, te volimo sport… I ne bi to vizionarima "novog Sarajeva" ni glupo, ni nerealno, nego im se još učini i izvodivo. Ne prođe dugo a u društveno-političkim strukturama Sarajeva i BiH se poče govoriti o Olimpijadi sa velikim "O" .

Autori - planinari
Ima u ovoj legendi puna šaka zrnaca istine, ali vjerovatno bi se svi hroničari predolimpijskog Sarajeva prije mogli složiti oko toga da autorstvo treba pripisati grupi zaljubljenika u planine i sve one sportove koji se mogu prakticirati na snijegu. Prvi među jednakima bi po ovoj verziji mogli biti bivši gradonačelnik Dane Maljković, profesor Ljubiša Zečević, čovjek koji će ovih dana, u Salt Lake Cityju, predstavljati kandidaturu Sarajeva za olimpijadu 2010. godine, te nekadašnji predsjednik Izvršnog vijeća (za mlađe čitaoce: Vlade) SR BiH Dragutin Braco Kosovac.

No, kao i većina ideja koje nastaju u izmaglici kafanskog dima ili na razrijeđenom planinskom zraku, i ova bi vjerovatno ostala genijalna i neostvarena da su je ozbiljno shvatili bilo gdje osim u samom Sarajevu. Da su o olimpijadi, umjesto "netalentiranih", "lijenih" i "siromašnih" Bosanaca, ozbiljno počeli razmišljati, recimo, "marljivi" i "nadareni" Slovenci. Ovako, priča o organizovanju Olimpijskih igara je u tadašnjoj jugoslavenskoj zajednici primljena, uglavnom, sa prezirom, podsmijehom i sa ogromnom dozom skepse. Primljena je kao još jedna bosanska ubleha, još jedan komični pokušaj paljenja svjetla u tamnom vilajetu. Ni organizacija Evropskog kupa u alpskim disciplinama na Jahorini 1974. godine nije bila znak da se u Sarajevu nešto ozbiljno kuha.

A zakuhalo se toliko da su idejni začetnici sarajevske olimpijade proglašavani avanturistima i megalomanima i među visokim državnim i partijskim funkcionerima. Maljković&co, međutim, nisu odustajali.

Zato su, valjda, i začeci kandidature Sarajeva za Olimpijske igre mogli proći uvijeni u oblandu studije o "razvoju zimskog turizma u sarajevskoj regiji". Kandidatura je ispala kao neki fol, štos koji je prošao jer je bio "završni dio jednog širokog investicionog programa zaštite ljudske okoline", kako danas priča Ahmed Karabegović, jedan od ključnih likova u Organizacionom komitetu ZOI 84. Naime, Sarajevo se od 1945. do sredine sedamdesetih povećalo šest i po puta i ovaj grad od pola miliona ljudi naprosto se gušio. Sarajevu je trebalo, kao što je u to vrijeme govorio prvi čovjek Grada Anto Sučić, "vratiti sunce, vazduh i vodu". U jednom od prvih projekata takve vrste u svijetu, u glavni grad BiH je trebalo uvesti gas, rekonstruisati saobraćajnice, i, kako se to kaže, "dovesti infrastrukturu na jedan mnogo veći nivo". Tako se uz gas polagano uvukao i projekat organizacije najveće svjetske zimske sportske manifestacije.

A kada je kandidatura dobila zeleno svjetlo i od bosanskih državnih i partijskih struktura, već je bilo kasno za one u tadašnjoj SFRJ koji su je željeli zaustaviti ili prigrabiti. Ciljevi organiziranja olimpijade (izgradnja sportskih objekata za zdraviji i sadržajniji život Sarajlija, razvoj zimskog turizma i drugih privrednih djelatnosti te pozitivna propaganda za Sarajevo i BiH) postali su argumenti koje nisu mogli pobiti cekai od Ljubljane do Beograda. Čak ni to što se razni biroi i sofke, uglavljeni u željeznu komunističku hijerarhiju jugoslavenskih republika, nisu izjašnjavali ili su čak bili protiv sarajevske olimpijade, nije spriječilo Đorđa Peklića, predsjednika Jugoslavenskog olimpijskog komiteta, da pismom obavijesti Međunarodni olimpijski komitet da je grad Sarajevo najavio svoju kandidaturu "i da je ona dobila podršku Izvršnog vijeća SR BiH".

Bosanci ispred Japanaca
Očito, za MOK i čelnika ovog tijela lorda Kilanina presudno je bilo mišljenje iz još uvijek spaljene zgrade na Marindvoru. Četvrtog novembra 1977. godine u Lausannei je objavljeno da su u predviđenom roku kandidaturu za organizaciju Zimskih olimpijskih igara 1984. godine prijavili Japan (Saporo), Švedska (Göteborg), Jugoslavija (Sarajevo) i Francuska (Chamonix), koja je nešto kasnije odustala. Šest mjeseci kasnije, 19. maja 1978. u Atini, u drugom krugu glasanja 70 članova MOK-a, Bosanci su dobili tri glasa više od Japanaca i Sarajevo je ušlo u povijest.

Glavni grad BiH nije dobio Igre ni na simpatije, ni na egzotiku, ni na multikulturu. Jednostavno, ponuđen je, prema Karabegovićevim riječima, koncept koji do tada, a ni poslije toga, niko nije nudio: suština koncepta je da se na poluprečniku od 24 kilometra realizuju sve sportske discipline i Igre u cjelini.

U historijske čitanke, međutim, nije ušla priča kako su, paralelno sa zahuktavanjem građevinskih zahvata na olimpijskim objektima Bjelašnice, Igmana, Jahorine i Trebevića, krenule i političke spletke i operacije nad oronulim predsjednikom SFRJ. Aziz Karahasanović, jedan od potpredsjednika IK OK ZOI 84, Dane je podsjetio na svjedočenje Raifa Dizdarevića, bivšeg funkcionera u republičkim i saveznim organima, o pokušaju rukovodstva Slovenije da u razgovorima sa Titom na Brdu kod Kranja u proljeće 1979. godine, "najvećeg sina naših naroda" ubijedi da se odustane od olimpijade. No, Titu k'o Titu, uvijek slabom prema Bosni, slovenačke podvale su ušle na jedno a izašle na drugo uho. Akcija pretvaranja sarajevske olimpijade u politički neodgovoran, preskup, pa čak i nepatriotski čin je potpuno propala. Ipak, u raznim varijacijama, sve do samog završetka Olimpijskih igara 1984, sa raznih strana bivše Jugoslavije nastavila su stizati ozbiljna upozorenja kako će Bosanci zaviti Jugoslaviju u crno.

Ne bez razloga, čelnici republika koje nisu navikle da Bosanci troše tolike pare prepali su se plana da u doba "ekonomske stabilizacije" i "mjera štednje" nekakve Igre koštaju zapanjujućih 150 miliona dolara. Umjesto u smučarske terene diljem Slovenije, umjesto u Kopaonik ili Popovu šapku, umjesto u rekonstrukciju stadiona "Crvene zvezde" ili izgradnju skakonice na Avali, 131 milion dolara je protraćen na stadion Koševo, izgradnju dvorane na Zetri i obnavljanje Skenderije, uređenje nordijskog i biatlon stadiona, skakaonica na Igmanu, smučarskih staza na Bjelašnici i Jahorini, te bob i sankaške staze na Trebeviću, koja je sama koštala 12 miliona dolara. Osim toga, izgrađeni su i odmah prodati stanovi u olimpijskom selu i novinarskom naselju, RTV Sarajevo je napravila novi "Sivi dom", PTT je finansirala novu međunarodnu centralu, preduzeće EHOS je izgradilo hotel Holiday Inn, adaptiralo Bristol i hotelski kompleks na Ilidži, na planinama su nikli hoteli Famos, Igman i Bistrica, proširen je i izgrađen novi aerodrom... No, organizatorima olimpijade u Sarajevu ni to nije bilo dovoljno, nego su iskoristili prisustvo sportaša iz cijelog svijeta da obrukaju ugled socijalističke Jugoslavije ostvarivši 12 miliona dolara profita.

Mijenjanje čipa u glavi
Bez ironije, od kasnih sedamdesetih pa sve do onog 8. februara 1984, kada je tadašnji gradonačelnik Uglješa Uzelac zamahnuo olimpijskom zastavom na Koševu, Sarajevo se preobrazilo u sinonim za pobunu protiv svega što je simboliziralo realnost samoupravnog socijalizma. Sarajevo je postalo hit u svijetu jer je funkcioniralo na principima slobodnog tržišta, kao uređena i odlično vođena firma, sa inteligentnim menadžmentom i superkvalificiranim radnicima. Menadžment su u ovom slučaju predstavljali Organizacioni komitet ZOI 84 na čelu sa Mikulićem i gradska administracija, koju su nakon Sučića uspješno vodili legendarni Emerik Blum, a potom i Uzelac. Radnika je, pored 500.000 Sarajlija, bilo na hiljade iz svih krajeva tadašnje SFRJ, a svima njima je tokom mjeseci, pa i godina pred olimpijadu, u glavama promijenjen čip instaliran na beskrajnim sjednicama partijskih ćelija.

"Sarajevo je u odnosu na druge evropske centre u to doba ipak bilo provincija", prisjeća se jedan od protagonista organizacije olimpijade iz gradskih vlasti. "I pored organizovanih komunalnih službi, grad je bio prljav, ugostiteljski objekti i trgovine neuredni, osoblje neprofesionalno, higijena loša. Grad, fasade zgrada, haustori, ulice i parkovi - sve je izgledalo sumorno. Šta je trebalo uraditi? Kako sve to promijeniti? Najteže je bilo boriti se protiv svijesti da će pripreme Grada za olimpijadu izvesti neko drugi (država, partija, policija, vojska...). Trebalo je napraviti pokret za olimpijadu i početi borbu za urbanizaciju svijesti." Jedna od prvih bitaka vođena je na sastancima sa ugostiteljima, gdje se pričalo o uređenju objekata i higijeni, jer su prljavi klozeti i stolnjaci ili izgled konobara bili problem koji je prijetio novom imidžu Grada. "Pretpostavljajući da će se odmah postaviti pitanje para za uređenje, otišao sam kod Asima Ferhatovića Haseta i zamolio ga da podrži gradske strukture u ideji da svako mora urediti svoj objekat. Kad je sastanak počeo, ustala se vlasnica u ratu ozloglašene 'Sonje' i saopštila da ako država želi da joj grad lijepo izgleda, neka njoj da pare pa će ona to i urediti. Hase je na to replicirao otprilike ovako: 'Onaj ko voli ovaj grad, onaj ko zna šta je olimpijada i da će čitav svijet pratiti ovaj događaj, neće žaliti i da se zaduži kako bi uredio svoj objekat. Nemojte da se zavaravamo, svi mi ne prijavimo za porez sve ono što bismo trebali. Uložimo eto te pare!'"

Tako se počeo mijenjati izgled ugostiteljskih objekata, ali svaka inspekcija nije kretala od nakinđurenih izloga ili okrečenih zidova, nego od onoga što je bilo pravo lice sarajevskih kafana i restorana - klozeta. A oni su, za razliku od ove 2002. godine, postajali, kojeg li čuda, sve čistiji i uredniji. Čudesni entuzijazam, prirodan ili isforsiran presingom gradskih vlasti, promijenio je i vanjski izgled sarajevskih ulica. Hajrudin Čengić, tadašnji član Izvršnog odbora Skupštine Grada, posebno zadužen za poslove pripreme olimpijade, priča kako je do ideje o uređenju fasada u centralnom i starom dijelu Sarajeva došao prolazeći kroz grad čije ime je danas sinonim za destrukciju - Vukovar. "Zapanjilo me to što je staro jezgro Vukovara bilo potpuno preuređeno, što su stare zgrade imale potpuno nove fasade, što su ulice i parkovi izgledali kao iz bajke. Ubijedio sam Uglješu Uzelca da krenemo u sličan projekat, i sa oronulim sarajevskim fasadama 'Sarajevostan' i profesor Nedžad Kurto napravili su program i stare zgrade su dobile novo lice."

Tajna izgubljenog novčanika
Sa promjenom vizuelnog izgleda Grada i njegovi građani, pripremajući se za olimpijadu, doživjeli su rijetko viđenu unutrašnju metamorfozu. Postajali su gradskiji, urbaniji, ljubazniji, a ruralne osobine su nestajale pometene stidom i željom da se, naprosto, bude bolji. Nostalgija koju danas Sarajlije i građani BiH osjećaju spram 1984. nije izazvana tonama pohvala koje su dobili za ulogu u fantastičnoj organizaciji olimpijade. Razloge ne treba tražiti ni u boljem životnom standardu ili većoj sigurnosti. To je, prije svega, žal za boljim sobom. Žal za propuštenom prilikom da čarolija koja je trajala nepune dvije sedmice postane svakodnevnica. Istina je, dešavalo se i poslije olimpijade da taksisti vraćaju pripitim gostima iz Amerike izgubljene novčanike krcate dolarima, ali nikada više ovakve male priče o Sarajlijama nisu dobivale globalni značaj, nisu izazivale nevjericu i potcrtavale jedinstven karakter ljudi iz olimpijskog grada.

Na zasjedanju MOK-a u julu 1984. godine u Los Angelesu, delegacija Sarajeva je podnijela završni izvještaj o organizaciji ZOI, a kao odgovor je stiglo oficijelno saopćenje da su do tada to bile najbolje organizovane Zimske olimpijske igre. Zahvaljujući se na toj ocjeni, pokojni Branko Mikulić je izrazio iskrenu nadu da će Sarajevu ponovo biti ukazana čast i mogućnost da bude domaćin ZOI. "Mi smo još tada, dakle koji mjesec poslije sarajevskih igara, sebi uzeli za pravo da se jednog dana možemo ponovo pojaviti sa takvom idejom jer smo imali reputaciju koja je ostala do današnjih dana", svjedoči Ahmed Karabegović. Nažalost, osim reputacije i nekoliko objekata, Sarajevo nije zadržalo duh 1984. godine. Sarajlije će možda jednog dana ponovo biti oni iz te olimpijske godine. Danas to definitivno nisu.

Olimpijada u brojkama
Pet milijardi očiju za Sarajevo

Na ZOI 84 učestvovalo je 49 nacionalnih reprezentacija, 12 više nego na prethodnim igrama u Lake Placidu. Ukupno 1.274 sportista, odnosno 2.691 sportista i trener borili su se na 39 takmičenja. Takmičenja je posmatralo 640.000 gledalaca, a 7.825 akreditovanih novinara, fotoreportera i drugog pomoćnog osoblja iz 41 zemlje izvještavalo je za 769 redakcija. Zabilježeno je prisustvo 67 radio i TV kompanija koje su emitovale 514 sati TV programa, koji je, procjenjuje se, odgledalo oko dvije i po milijarde gledalaca širom svijeta.

Kako su plaćene ZOI 84
Inflacija pojela dva miliona dolara

Po završnom izvještaju, olimpijada u Sarajevu je sa 82,5 procenata finansirana iz vlastitih prihoda Organizacionog komiteta 14. ZOI, a svega 17,5 posto je bilo učešće, kako se u to vrijeme govorilo, "društvene zajednice", odnosno gradskih općina, grada Sarajeva, SR BiH i jugoslavenske federacije. Prema riječima Ahmeda Karabegovića, OK ZOI 84 je ostvario 141.647.000 dolara, od toga preko 44 miliona na domaćem i 97.647.000 hiljada dolara na inozemnom tržištu. Čist devizni prihod koji je tada došao u zemlju je iznosio 92.200.000 dolara, od čega je 74.100.000 došlo od prodaje prava na TV prenos, a ostatak je obezbijeđen na razne načine, od inostranog marketinga do prodaje ulaznica stranim kompanijama. Od toga je 60.600.000 preko poslovnih banaka plasirano za potrebe privrede BiH, a preko 30 miliona dolara je potrošeno za troškove nabavke opreme i svega što je zahtijevala odgovornost OK ZOI. Primjera radi, potpisan je uspješan ugovor sa Coca--Colom, koji je iznosio 2.200.000 dolara, plus plaćanje svih promocija OK ZOI po svijetu. Pored toga, potpisano je 677 poslovnih ugovora, od kojih je 218 bilo sa domaćim firmama, a 459 sa inostranim. To su bile prve Olimpijske igre koje su završile sa novčanim dobitkom. Od 12 miliona američkih dolara, koliko je ostalo Organizacionom komitetu, 10 miliona izdvojeno je za dokompletiranje olimpijskih borilišta, a dva miliona dolara je ostavljeno u fondaciju iz čijih kamata je trebalo sufinansirati organizaciju sportskih takmičenja i "Sarajevske zime". Ta dva miliona dolara je, međutim, pojela inflacija.

Još prije završetka OI formirana je radna organizacija "ZOI 84", kojoj je prenijeto u nasljeđe sve ono što je izgrađeno i nabavljeno sredstvima Organizacijskog komiteta. Osim toga, "ZOI 84", sa 1.100 zaposlenih, upravljao je svim hotelima osim "Košute". Nakon olimpijade, sredstvima koja su ostala OK-u, u hotelu "Igman" izgrađen je pokriveni bazen, napravljena su igrališta na Velikom polju, dograđena nova žičara i izgrađena ski staza na Malom polju, Babin dol je obogaćen igralištima za fudbal, tenis, odbojku, košarku te parkiralištem, a na Jahorini su izgrađene još dvije žičare.

Sanda Dubravčić
Nemoguće je zaboraviti onu srdačnost

Najpoznatija klizačica bivše Jugoslavije koja je upalila olimpijski plamen 1984. godine, za Dane se prisjeća momenata koji su obilježili i njen život i komentira mogućnosti nove kandidature Sarajeva za ZOI

DANI: Gospođo Dubravčić, prisjećate li se još rado Olimpijskih igara u Sarajevu 1984. godine?

DUBRAVČIĆ: O, da, bilo je prekrasno, to se ne zaboravlja tako lako. Nemoguće je zaboraviti onu srdačnost, ljude koji su živjeli za to, koji su non-stop bili na raspolaganju natjecateljima. Pamtim gradsku atmosferu, gdje je svaki pojedinac bio naočigled spreman odreći se nekih stvari da bi zajednička stvar uspjela, ići pješke ako se nije moglo autom, pripremati cijelu noć staze ako je bilo potrebno. Svi su živjeli za Igre, no o tome je već puno rečeno. I bilo bi nekorektno prema drugima reći da nisu stanovnici ostalih gradova bili jednako ili gotovo jednako ljubazni i marljivi.

DANI: Bili ste šefica hrvatske ekipe 1994. godine u Lillehameru.

DUBRAVČIĆ: I tamo su ljudi doslovno živjeli za Igre. Mislim da je to normalno, da ljudi žele u takvim prigodama dati sve od sebe. Svaki domaćin takvoga jednog događaja pokazuje da mu je sport glavna sporedna stvar na svijetu. Naravno, sarajevske Igre bile su za mene, i sve nas ovdje, domaće, pa sam ih doživjela sa još više emocija, a da ne govorim o osjećaju koji sam imala kad mi je ukazana čast paljenja olimpijskog plamena. Zbog svega toga ne mogu zaboraviti Sarajevo i ZOI 84.

DANI: Što mislite o inicijativi za organizaciju novih Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu?

DUBRAVČIĆ: To bi, sasvim sigurno, bilo divno. Voljela bih da se to i ostvari, ali nisam sigurna koliko je to izgledno, kolike su šanse Sarajeva. Nije mi poznato kako o tome razmišlja Međunarodni olimpijski odbor, ne mogu niti pretpostaviti što misle o sarajevskoj kandidaturi. Uostalom, sad je već na čelu MOO-a novi predsjednik, nije više Juan Antonio Samaranch, što također može biti presudno. Na izbor grada domaćina utječe previše stvari o kojima svi mi izvan tzv. struktura znamo vrlo malo.
(I. Lasić)