Ski meridijani - Sela Robda, It

     Dosta je priča bilo oko navodne zavjere Austrijanaca oko Janice i otkazanih utrka slaloma i veleslaloma. Činjenica je da do kraja natjecanja za Svjetski kup ima više brzih disciplina, spusta i super G-a, nego tehničkih slaloma i veleslaloma. To teoretski daje prednost skijašicama koje su bolje u brzim disciplinama, ponajprije Austrijanki Renate Goetschel i Francuskinji Cavagnoud. Istina je mnogo dublja i zahtijeva analizu samog natjecanja. Tijekom Svjetskog prvenstva u alpskom skijanju u St. Antonu, prava drama se odvijala trećega dana.

     Tog dana su voženi spust i slalom za kombinaciju. Najveći favoritkinje bile su Renate Goetschel i Janica Kostelić. Nakon spusta u kojem je Janica imala minimalan zaostatak, činilo se da su medalje podijeljene. Zaostatak od 1,43 sec. bio je dovoljan da svi počnu pričati kako je zlato za Janicu osigurano. No, kako sport obično piše drame, tako se dogodilo i ovoga puta. Janica je pala u prvoj vožnji, i to prvi puta nakon tri godine.

     Poslije večere u hotelu, Janica je, opuštena, u društvu trenera i novinara, promatrala drugu vožnju na TV-u. R.Goetschel je imala zlatnu medalju na pladnju. Trebala se samo spustiti. Šansu nije iskoristila, kao ni Janica u prvoj vožnji. Pala je i ostala bez medalje. Navečer smo Renatu sreli u "in" lokalu "Bobos". I dok je Janica već odavno spavala, Renate je u društvu pivske krigle i zgodnog kanadskog trenera izgledala vrlo nezainteresirana za ishod protekle utrke za kombinaciju. Očita je bila velika razlika između jedne devetnaestogodišnjaknje kojoj je karijera u usponu i dvadesetsedmogodišnje iskusne zvijezde svjetskog kupa. Na svoj način ovo govori i o odnosima reprezentacija, kao i same organizacije natjecanja za Svjetski kup.
     Tokom godina ovo natjecanje je doživjelo mnogo promjena. Dvije najveće su bile uvođenje novčanih nagrada za plasman u utrkama te ograničavanje druge vožnje u tehničkim disciplinama na samo tridestoricu najboljih.

Zanimljivo je da su nagrade u skijanju gotovo simbolične u odnosu na druge sportove iako se i u skijanju vrti ogroman novac. Jedini sport u kojem se vrti veći novac je automobilizam. Usporede li se cijene opreme za, recimo, jednog tenisača i za skijaša, razlika je više od 10 puta. Istodobno, tenisač osvajanjem turnira zarađuje milijune, dok skijaš osvajanjem utrke zaradi otprilike toliko koliko vrijedi jedan automobil niže srednje klase. Najveća razlika je u tome što je tenisač individualac, dok se u svjetskom kupu natječu reprezentacije. Jednoj državi poput Austrije, u kojoj je prihod od zimskog turizma vrlo značajan (procjenjuje se na preko 8 milijardi dolara), natjecanje za svjetski kup u skijanju idealan je i jeftin način reklamiranja. Nije im u interesu da nagrade budu visoke. Svi skijaši prve momčadi Austrije ionako dosta zarađuju. Pomaže ih država. Većina proizvođača skija, vezova i pancerica je iz Austrije. Mnoge od tih tvrtki već dugo nisu u vlasništvu Austrijanaca, no ta vrsta industrije je izvozno orijentirana, a istodobno osigurava radna mjesta.

     Skijaški centri u kojma se održavaju utrke Svjetskog kupa postaju time poznati u cijelom svijetu. Rezultati utrka, pogotovo zadnjih nekoliko godina, gdje su u gotovo svakoj utrci dvoje od prvih troje najboljih Austrijanci, reklama je za samu zemlju. Dominirajući Svjetskim kupom, na neki način su ga prilagodili sebi. Njima ne odgovaraju bogate nagrade, jer bi to onda privuklo i mnoge druge. Ne odgovara im ni strogo pridržavanje pravila, kada je u pitanju neka od utrka u Austriji, jer bi po pravilniku neke utrke morale otpasti.

     Primjer je Kitz gdje je spust staza u nekim djelovima uža od dopuštene pravilnikom FIS-a. . Svojevremeno je uvedena izmišljena disciplina - Super G, samo kako bi spriječili legendarnog Ingemara Stenmarka da uzastopno osvaja Svjetski kup. Austrijanci koji nikada nisu imali toliko dobre predstavnike u tehničkim disciplinama kao što imaju u brzinskim, morali su nekako ograničiti suptilne tehničare da pokupe svu slavu.

     Uvođenjem pravila da samo najbolja tridesetorica iz prve vožnje slaloma ili veleslaloma mogu nastupiti u drugom laufu riješili su se dobrog dijela mladih takmičara iz drugih zemalja. Nema više Španjolaca, Bugara, Rusa, Čeha, za njih se jednostavno ne čuje. Mladi skijaši su time dobrim dijelom zakočeni u razvoju. Razlika izmedju tridesetog i trideset i nekog mjesta mjeri se stotinkama, no tridesti zaslužuje plasman, a tog trideset i nekog, kao da nema, kao da ne postoji. Nije zanimljiv nitkome, pa ni sponzorima, a to znači da nema sredstava za razvoj. Rijetki su sjajni talenti poput Janice koji se uspiju probiti svjetski vrh. Stoga se danas i događa da pobjednici utrka imaju preko dvadeset i pet godina. Mladi su rijetkost. Od prvih trideset, Austrijanaca je petnaest. To znači da gotovo dvije trećine staza postavljaju austrijski treneri. Postaviti stazu, recimo u slalomu, znači odabrati kombinaciju vrata koja najviše odgovara njihovim skijašima, odnosno koju su najviše puta ponavljali na treninzima.

     Janičin trener, otac Ante Kostelić, do sada je imao priliku samo jednom postaviti stazu u slalomu. Na primjedbe i prigovore ostalih reprezentacija, vodeći ljudi FIS-a, uglavnom Austrijanci, uglavnom ingnorantski i reagiraju. Podsjetimo se primjera kada je Ante Kostelić prije kobne Janičine utrke u St. Moritzu prigovorio zbog loše uređene staze za spust na kojoj se Janica teško ozlijedila. Odgovoreno mu je da nitko ne tjera hrvatsku reprezentaciju na nastupa u Svjetskom kupu. Štoviše, nakon teškog pada, Kurt Hoch, direktor FIS-a za žene, rekao mu je da je dobio što je tražio.
     Arogancija vodećih ljudi FIS-e dopunjena je nezainteresiranošću ostalih jakih skijaških nacija poput Italije, Francuske i Švicarske da se nešto promijeni. Male, pak, zemlje po količini utjecaja, poput Norveške, Švedske i Slovenije ne mogu ništa promijeniti. I Hrvatska je za to premala, bez obzira na Janicu i njene rezultate. U skijanju se vrti preveliki novac da bi se samo tako pustili konci iz ruke. Ne postoji zavjera protiv Janice, nego od Austrije privatiziran Svjetski kup. Najbolji primjer koji to potvrđuje je loša kvaliteta slalomske staze u St.Antonu. Već za vrijeme utrke počele su organizatorima pljuštati optužbe od strane FIS-a.

     Svađa staraca iz jednog (niti jedan nije ispod 60) i drugog tabora kulminirala je izjavom predsjednika austrijskog skijaškog saveza da će ubuduće dobro razmisliti hoće li Austrija uopće više željeti organizirati utrke.
Odmjeravanje moći i prepucavanje završilo je, naravno, dogovorom, a drugi dan se staza više nije spominjala. Jedni bez drugih nemogu. Vijeće staraca koje drma skijanjem ponovno se pomirilo zbog obostranih interesa.

Neću zaboraviti Hansa Puma, jednog od glavnih direktora austrijske skijaške reprezentacije koji je skočio od veselja kada je Janica pala u kombinacijskom slalomu. Stajao sam blizu njega, no nažalost, nisam vidio njegovu reakciju kada je Renate pala u drugoj vožnji. Njezin je pad naša Janica u hotelu prokomentirala riječima: "Nije fer".

Animozitet postoji, no budimo iskreni, za to su pomalo krive obje strane. U intervjuu jednom austrijskom listu na pitanje koga predviđa za pobjednike u pojedinim disciplinama, Janica je odgovorila : "Samo da nije Austrijanac."
S druge strane, treba priznati obitelji Kostelić da su stvorili nešto što čitava Hrvatska nije u stanju.
Janicu nije stvorio ni Olimpijski odbor ni Ministarstvo sporta niti bilo koja druga državna organizacija profesionalnih funkcionera zaduženih za sport.
Janicu je stvorila vlastita obitelj. Bez pomoći.